1. UPITNIK ZA RODITELJE - KAKAV SAM RODITELJ

A ) Mislim da roditelj mora upravljati životom svoga djeteta.

 Često koristim nagradu i kaznu.

 Stalno govorim djetetu što treba uraditi.

 Mislim da je roditelj neoborivi autoritet.

B ) Protivnik sam autokratskog / autoritativnog stila odgoja.

 Smatram da ni djeci ne treba postavljati ograničenja, to sputava slobodu osobnosti.

 Često dopuštam djetetu da radi „po svome“, pa i onda kada sam protiv toga.

C ) Mislim da u obitelji treba postojati hijerarhija.

 Ističem da svatko u obitelji ima svoja prava i svoje obveze.

 Pazim na dostojanstvo svojeg djeteta, i onda kada se s njim ne slažem.

 Dajem pravo i slobodu djetetu da izrazi svoje mišljenje, jer smatram da „ne mora uvijek biti po njihovu, ali uvijek moraju dobiti riječ“.

Nakon što ste ispunili upitnik i opredijelili se za A, B ili C stil svog roditeljevanja, pročitajte koje su najčešće posljedice svakog stila.

Ako ste zaokružili A, imate autokratski odgojni stil koji:

• slama duh djeteta
• dijete takvih roditelja rijetko uspijeva u životu
• dijete takvih roditelja odstupa od započetih aktivnosti čim naiđe na prepreku
• u doba adolescencije, dijete takvih roditelja postaje buntovnik koji
• krši društvene norme te se na taj način suprotstavlja autoritetu odraslih

Ako ste zaokružili B, imate popustljiv odgojni stil koji:

• ima za posljedicu često razmaženu djecu, naviknutu da sve bude "po njihovome"
• kod vašeg traženja korigiranja dječjeg ponašanja, u obitelji ili izvan nje, djeca postaju vrlo netolerantna
• dijete popustljivog roditelja naviklo je na život bez ograničenja, pa se teško pridržava određenih pravila
• dijete popustljivog roditelja ima ozbiljnih problema u socijalizaciji

Ako ste zaokružili C, imate stil aktivnog (demokratskog) odgoja koji:

• omogućuje djeci da postupno postaju sve više odgovorna
• djeca demokratskih roditelja puno su samostalnija u izvršavanju obveza
• djeca demokratskih roditelja prilagodljiva su, socijalizirana, komunikativna, tolerantna, s visokim stupnjem samopoštovanja

2. Koliko su važni osjećaji djeteta i što znači zdrav emocionalni razvoj djeteta?

Normalan emocionalni razvoj znači razvoj sposobnosti da voli druge, stvara bliske odnose, da ima dobru sliku o sebi i da se dobro slaže s drugima u svakodnevnom životu. To znači da dijete ima mogućnost naučiti široki raspon osjećaja te kako i kada izraziti te osjećaje.

Ako taj razvoj protječe normalno, djeca se nauče nositi s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima, prepoznati i prihvaćati emocije drugih, a da ne povrjeđuju sebe i druge i da se ne povuku u osamljenost.

Za emocionalni razvoj je odnos s roditeljima iznimno važan za dijete, ali može biti i najproblematičniji. Baš roditelji koji imaju najbliskiji odnos s djetetom, imaju najveću moć da ga povrijede, ali i najveću moć da mu pomognu. Koliko god je taj odnos pozitivan, u svim obiteljima se, bez lože namjere, ponekad izgovori nešto zbog čega se kasnije požali. Svaki roditelj nastoji imati takav odnos da će mu se dijete povjeriti i razgovarati s njim kad je uznemireno ili kad ima neki problem.

Razviti iskrenu komunikaciju i odnos povjerenja nije lagan zadatak. Zahtijeva mnogo truda i našeg vremena. Koliko ćemo se zaista posvetiti djetetu nerijetko ovisi o tome kako se osjećamo u tom trenutku. Kad smo rastreseni, umorni, prezaposleni ili pod stresom, nerijetko su susreti puni nestrpljivosti, ljutnje ili nervoze. Koliko puta odgovore dajemo u žurbi, nastojeći pronaći brzo rješenje za situaciju u kojoj smo se našli. Što nam je sve promaklo i znamo li kako se naše dijete tada osjeća?

Zašto je važno da roditelji uče izražavati osjećaje na zdrav način?

• Neizraženi osjećaji se gomilaju i dijete reagira na neki događaj eksplozivno
• Neizraženi osjećaji mogu se iskazati kroz tjelesne simptome poput glavobolje, tikova, bolova u trbuhu, griženja noktiju…
• Nagomilana ljutnja može se pretvoriti u agresivno ponašanje i ozljeđivanje sebe ili drugih
• Ako netko nastoji ništa ne osjećati, sredstva ovisnosti mogu postati privlačna
• Ako djeca imaju priliku izraziti osjećaje i učiti iz vlastitih osjećaja, tada se na zdrav i pozitivan način suočavaju s različitim životnim situacijama i problemima

Što su nagomilani osjećaji?

To su osjećaji koji su potisnuti ili zabranjeni, ne mogu se izraziti jer ih okolina odbija, ismijava, osuđuje,okrivljava, umanjuje i sl.

Kako bismo pomogli djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, roditeljima se savjetuje:

1. Priznajte i izrazite svoje osjećaje ( Ljut sam! Tužan sam! Zabrinut sam!..) Neka vas djeca vide kad plačete, kad ste ljuti, kad se radujete. Time uče da je u redu osjećati i kako izražavati osjećaje.

2. Ne poričite da niste tužni kad su vam oči pune suza, da niste zabrinuti a pucate od brige, jer time šaljete djetetu zbunjujuću poruku.

3. Pokažite pred djecom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama (Ja to mogu prihvatiti. Ovog puta je ovako, ali snaći ću se. Pronaći ćemo rješenje). Time uče da mogu imati kontrolu i da ne prihvaćaju pasivno probleme koji ni njih neće zaobići.

4. Pokažite djetetu kako treba prepoznati i znati što ih ljuti. Prvo se treba nositi s tim neugodnim osjećajem. Evo što se može poduzeti:

- Duboko nekoliko puta udahnuti, odmaknuti se od situacije i prošetati

- Udariti nogom u pod i reći „ja sam ljut!“ ili udarati u loptu

- Napisati ljutito pismo i kasnije ga baciti u koš

- Išarati stare novine raznim bojama

- Brzo hodati ili trčati, nakon čega se osjećamo bolje

- Zapisati sve u svoj dnevnik

Naime dijete mora naučiti da je odgovorno za svoje ponašanje te da ljutnju može izraziti tako da ne ozlijedi ljude ili uništi predmete.

5. Prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarne, bez prosuđivanja. Nije dobro umanjivati niti prenaglašavati važnost (Nemojte reći nije to ništa ili nemoj biti tužna…)

6. Pokažite djetetu da ste snažni i da se vi možete nositi sa svime što ga zaokuplja te da ste dorasli preuzeti odgovornost u situacijama kojima dijete nije doraslo.

3. Razgovor i slušanje između roditelja i djece

Gotovo svaki roditelj kojeg bismo pitali što mu je najvažnije na svijetu, vjerojatno bi odgovorio da su to djeca i njihova sreća.

Većina roditelja smatra da prema svojoj djeci postupa dobro, odnosno najbolje što mogu.  Trude se što više s njima razgovarati, provoditi s njima kvalitetno vrijeme, iskreno ih voljeti i ispravno ih odgajati. No ponekad nedostaje vrijeme za druženje i razgovor, ponekad volja ili nešto treće. Mnogi roditelji se žale da ih dijete ne sluša kad mu žele nešto reći.

 Evo nekoliko savjeta koji mogu pomoći:

Djeca su vrlo pronicljiva i kritična. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati s djecom o tome kako nas ona vide, osjećaju, doživljavaju? U iskrenom razgovoru možemo otkriti puno o svom djetetu, ali i o sebi.

1.Govorite malo, slušajte pozorno

Kad dijete s vama razgovara mora se osjećati sigurno i prihvaćeno. Slušanjem ćete mu prenijeti poruku da je prihvaćeno i vrijedno pozornosti. Ako govorite, ne možete slušati.

2. Budite svjesni sebe i svog ponašanja

Ako previše savjetujete i inzistirate na svojim rješenjima možete postići i suprotan efekt. Bez obzira na ljutnju, skupite strpljenje i pitajte što ono smatra kako bi se taj problem mogao riješiti. Dajte mu priliku za učenje, slušajući ga.

3. Zamislite gledište vašeg djeteta

Gledište vašeg djeteta određeno je njegovim svijetom. Pokušajte ga razumjeti.

4. Gledajte, budite zainteresirani

Uzmite si vremena dok vam dijete nešto priča. Ono želi vašu pozornost i biti zanimljivo vama. Potaknite dijete da vam ispriča što se događa, što osjeća.

5. Obratite pozornost na neverbalne znakove

Neverbalno šaljite pozitivne poruke. Osmijeh i raširene ruke znače prihvaćanje.

6. Ne prekidajte

Kontrolirajte svoju razinu tolerancije i dopustite djetetu da priča. Ne prekidajte ga dok govori. Posvetite se slušanju.

7. Reflektirajte što ste čuli

Pozorno slušajte i pokažite djetetu da ga slušate (Ti, znači, misliš... Jesam li te razumio... )

Recite djetetu da ga razumijete.

Navedeni postupci su ujedno i obilježja aktivnog slušanja. Tom vještinom se obvezno koristimo ako uočimo neki problem koji želimo riješiti s djetetom.

Kod slušanja nam se uz sav trud znaju potkrasti i neke pogreške kao što je pretjerivanje, umanjivanje, dodavanje onoga što dijete nije reklo, žurba, analiziranje, ponavljanje...

Za aktivno slušanje morate si uzeti vrijeme i prostor kako vas nitko ne bi ometao. Budite strpljivi, razgovor nije lako održavati.

 Kad aktivno slušate, djetetu šaljete poruke:

• Čujem i razumijem tvoj problem.
• Vidim i razumijem kako se osjećaš.
• Pomoći ću ti da o tome razmisliš.
• Vjerujem da ćeš naći dobro rješenje.

Uz takve poruke dijete postaje odgovornije, samostalnije, jača samopouzdanje, ima povjerenje u roditelja i razgovara s njim.

4. Prelazak iz osnovne u srednju školu – kako pomoći?

Jedan od najvećih izazova tijekom školovanja je prelazak iz osnovne u srednju školu. Vaše je dijete naviklo na relativno malo, sigurno okružje osnovne škole gdje je postalo velika riba u malom jezeru. Odjednom se mora prilagoditi na srednju školu, veći svijet, manje osoban svijet.

I vama to može biti teško razdoblje jer se nalazite pred činjenicom da vaše dijete prelazi novu stepenicu u svom razvoju. Možete se osjećati kao da gubite svog mezimca ili vas može obuzeti neka druga tjeskoba. Vjerojatno ćete brinuti o tome u koju će se školu upisati, hoće li se snaći u novoj školi s novim prijateljima i nastavnicima, novim predmetima i novim pritiscima.

Kako pomoći?

Potrudite se ne prenositi svoje bojazni na dijete. Pokažite pozitivan stav prema nadolazećoj promjeni.

Ako vaše dijete pokazuje znakove zabrinutosti, pokažite razumijevanje i podsjetite ga da će se sva djeca koja prelaze iz osnovne u srednju školu tako osjećati. U prvom tjednu škole pokušajte organizirati vrijeme tako da je uvijek jedan od roditelja kod kuće kad srednjoškolac odlazi u školu i dolazi kući. Budite spremni na nesigurnost djeteta u početku. Vaš tinejdžer će se možda ponašati djetinjasto, plakati i biti razdražljiv ili će se kod njega javiti simptomi bolesti kako bi izbjegao odlazak u školu. Sve je to uobičajeno na početku. Budite oprezni i pažljivi dok se prilagođava. Razgovarajte često o događanjima u novoj školi o novim predmetima, pokažite zanimanje za domaću zadaću i nova prijateljstva. Domaće zadaće su vrlo važne. Pobrinite se da vaš srednjoškolac ima na raspolaganju mirno mjesto gdje može neometano pisati zadaću. Neka djeca vole napisati zadaću čim se vrate iz škole, dok druga djeca prvo trebaju odmor prije nego se bace na pisanje zadaća. Prepustite djetetu da samo organizira svoje vrijeme i odredi kada će pisati zadaću. Tu ne trebate intervenirati, osim ako se dogodi da zadaća ostane nenapisana.

Dio djece, prelazak iz osnovne u srednju školu, smatra prevelikim zalogajom, pa počinju iskazivati odbojnost prema školi. Ako se to dogodi, važno je razgovarati s djetetom i nastavnikom kako bi se utvrdio razlog i pronašlo rješenje problema. Dijete može učenje smatrati preteškim ili čak dosadnim ili može imati poteškoće u sklapanju prijateljstva. Važno je to rano otkriti, jer se djeca u tom slučaju prepuste lijenosti ili čak odbijaju odlaziti u školu ako se problem ne riješi.

Imajte na umu da će vaša potpora i vjera u dijete pomoći da prelazak iz osnovne u srednju školu prođe što bezbolnije.

5.Adolescenti - bunt i sukob s autoritetima

Adolescencija je jedno od najburnijih razdoblja čovjekovog života. To je proces odvajanja mlade osobe od svojih roditelja te sazrijevanje u zrelu i odgovornu osobu.

Roditelj: Soba ti je jako neuredna. Molim te pospremi je danas, hoćeš li?

Adolescent: Zašto bih? Meni se sviđa ovakva kakva je. Ako te smeta, onda nemoj gledati.

Roditelj: Možda ti to ne primjećuješ, ali stvarno je grozno neuredna... odjeća ti je posvuda razbacana i zgužvana, papiri po stolu i podu, krevet nepospremljen... muka mi je kad uđem unutra i vidim sav taj nered.

Adolescent: Ako ti je toliko muka od pogleda na moje stvari, onda jednostavno nemoj ulaziti u moju sobu.

Roditelj: (sad već poprilično ljuto): Kako to razgovaraš sa mnom?! Dok god živiš u ovoj kući, tvoj zadatak je da pospremaš svoju sobu!

Adolescent: Ovo je moja soba i pospremat ću je kada i ako to meni odgovara!
...scena se nastavlja...

Kada bismo pripadnike ove naše zapadnjačke civilizacije priupitali koje su najčešće asocijacije koje im padnu na pamet pri spomenu termina adolescencija, veliki postotak njih bi sasvim sigurno spomenuo „buntovništvo“, „sukob“ i „pobunu protiv autoriteta“. U nekoj našoj kolektivnoj svijesti, ali ponajviše kao iskustvo iz realnih svakodnevnih životnih situacija, upravo ti pojmovi stoje kao neka od karakterističnih obilježja razdoblja adolescencije. Međutim, je li u potpunosti opravdan negativni prizvuk koji se najčešće veže uz to čuveno adolescentno buntovništvo?

Sama adolescencija svakako predstavlja jedno od najburnijih razdoblja u čovjekovom životnom razvoju. Osnovni zadatak ove faze normalnog procesa odrastanja je odvajanje (separacija) mlade osobe od svojih roditelja te njezina individualizacija iz nezrelog djeteta u samostalnu, zrelu i odgovornu odraslu osobu. Tijekom adolescencije događaju se i promjene u kognitivnim sposobnostima adolescenata; njihovo razmišljanje postaje logičnije i apstraktnije, što dovodi do preispitivanja vanjskih autoriteta i njihovih stavova. Osim toga formira se i adolescentov identitet, njegovo „vlastito ja“, odvojeno od onog roditeljskog. Adolescent nije više dijete, ali nije niti odrastao čovjek, a nalazi se u kompleksnoj situaciji visokih očekivanja i zahtjeva koje društvena okolina postavlja pred njega. Da bi se s tim zahtjevima uspješno nosio i na njih adekvatno reagirao, adolescent formira vlastitu osobnost i identitet. Ipak, ta vrlo složena i zahtjevna situacija izaziva brojne konflikte u mladoj osobi samog adolescenta ali i u njegovom odnosu sa svojom bližom i širom društvenom okolinom.

Ulaskom u adolescenciju sve prije opisano dovodi do povećanja sukoba između adolescenata i vanjskih autoriteta, ali najviše onih izvornih: njihovih vlastitih roditelja. Intenzitet sukoba s autoritetom ovisit će o mnogim čimbenicima, od kojih su najvažniji sam proces sazrijevanja adolescenta kao i obiteljska dinamika u kojoj mlada osoba odrasta. Sukobi u adolescenciji u najvećoj mjeri nastaju zbog nekompatibilnosti želja adolescenata i stavova njihovih roditelja, a u najčešće teme rasprava svakako spadaju izlasci i slobodno vrijeme, školske i kućne obveze adolescenta, načini oblačenja, ponašanja i životnog stila, te društvo u kojem se adolescent kreće i provodi svoje slobodne trenutke.

Kad se zabrinuti?

• kad reakcije adolescenta u velikoj mjeri ometaju normalan međuljudski odnos ili komunikaciju, pogotovo s roditeljima
• kad su reakcije adolescenta naglašeno neprimjerene (npr. bježanje od kuće, fizički napad na roditelje ili druge osobe iz okoline, potpuno nepoštivanje zahtjeva autoriteta, i slično)
• kad adolescent zbog sukoba u koje ulazi nije u mogućnosti primjereno odgovoriti na realne svakodnevne zahtjeve ili ispuniti svoje svakodnevne obveze
• kad se sukobi i uz njih povezane reakcije ponavljaju prečesto i preintenzivno
• ili kad sukobi završavaju intenzivnijim agresivnim ispadima.

Kako pomoći i sebi i svom adolescentu?

• Zapamtiti da adolescent želi da se prema njemu odnosimo s poštovanjem i ravnopravnošću, te da (bez obzira na sve sukobe) itekako drži do roditeljskog mišljenja te uzajamne privrženosti i obiteljske bliskosti.
• Slušati i pokušati razumjeti potrebe i želje adolescenta te naglasiti što od toga možete uvažiti a što ne. Također izreći svoje želje i potrebe te pregovarati o različitim opcijama. Vrlo je važno da adolescent razumije vaše razloge i argumente te sudjeluje u zajedničkom planiranju. Kroz taj proces on dobiva uvažavanje i osjećaj ravnopravnosti koji su mu u toj životnoj dobi (a i kasnije) vrlo potrebni za normalan razvoj samosvijesti i zdravih, ravnopravnih odnosa s drugim ljudima.
• Sa svoje, roditeljske strane pokazati autentičnu toplinu i zainteresiranost za svakodnevni život i osobnost adolescenta, te sklonost pridavanju većeg značaja njegovom pravilnom izboru odluka i postupaka, čime vrlo pozitivno utječemo na razvoj adolescentovog samopouzdanja i samostalnosti.
• Koliko god se trudili da do njih ne dođe, zapamtiti da su sukobi u odnosu s adolescentom važni za razvoj njegovog osobnog identiteta. Kad se pojave, pokušati ih iskoristiti kao priliku za razgovor, pozitivnu komunikaciju te daljnje produbljivanje i razvijanje odnosa. Što biste radije izabrali: svađu s vašim djetetom, ali ste vi pritom upoznati s onim što ono misli ili da dijete sve radi „po vašem“, ali niste upoznati s tim što se događa u njemu? Svaki sukob je pretpostavka za bliskost, a ima i odgojnu komponentu kojom svoje dijete učite pregovaranju, zauzimanju za sebe, posljedicama njegovog ponašanja i odgovornosti.

U svom umjerenom obliku, adolescentno buntovništvo i sukobi normalna su, zdrava i poželjna razvojna faza preispitivanja i napuštanja postojećih autoriteta, izgradnje vlastitog identiteta te uspostavljanja novog, ravnopravnijeg odnosa s autoritetima. Po mnogim razvojnim teorijama, upravo zreliji odnosi s autoritetima predstavljaju jedan od najbitnijih znakova sazrijevanja mlade osobe. Bez obzira na česte, gotovo svakodnevne sukobe i svađe između roditelja i adolescenata, bitno je naglasiti kako većina tih mladih ljudi stvarno poštuje i iskreno voli svoje roditelje, dok se postojeći sukob može promatrati kao prijelazna faza iz djetinjstva u odgovornost i samostalnost odrasle dobi, te predstavlja jedan vrlo važan dio normalnog procesa odrastanja.

Priredila: pedagoginja Vedrana Hasanagić